Arhiv

Novice

General Rat - zmagovalni esej literarnega natečaja Bosna in Soča

21. december 2017

Objavljamo zmagovalni esej literarnega natečaja Bosna in Soča, ki je potekal ob 100. obletnici postavitve džamije v Logu pod Mangartom.

Zavod Averroes je v sodelovanju z Islamsko skupnostjo v Republiki Sloveniji organiziral literarno-bralni natečaj Bosna in Soča, ki je potekal v letu 2017, za dijake srednjih šol in gimnazij v Sloveniji in Bosni in Hercegovini. Dijaki so prebrali zgodovinski roman Bosna in Soča, avtorice Valerije Skrinjar Tvrz, ki govori o bošnjaških vojakih na soški fornti ter z esejem ponudili svoje razumevanje človeških potencialov soške fronte.

Literarna komisija je odločila, da prispeli esej z naslovom General Rat, avtorice Dalile Palvara, dijakinje Prve bošnjačke gimnazije v Sarajevu, osvoji prvo mesto.

General RAT

Kada bih želio da utjelovim zlo, u srce bih ulio mržnju koja je davno negdje ispala nekome iz neke kutijice, onu mržnju koja se prenosi zrakom, krvlju i riječima. Sve ostalo bi ličilo na običnog čovjeka.  Sve ono što je čovjeku svojstveno po prirodi bi bilo pokrenuto onim što je u srcu posijano. To bi polahko klijalo i širilo se kao kuga. Brzo bi došlo do svakoga. Ali znate, ne bi bio kriv taj čovjek u kojeg sam ja posadio zlo. Bio bi kriv neko puno prije ko je ispustio kutijicu. Onu kutijicu iz koje je ta mržnja ispala. Tada je svijet postao tužno mjesto. I niko ne pamti od kad je to tačno tako. Taj čovjek bi bio neki general po zanimanju. Stavljao bi muškarcima puške u ruke bez riječi. Oni bi se nedugo nakon toga jako zatrovali, mozak bi im se ispio, ruke odrvenjele, a oči oslijepile i ne bi više kroz nišan znali razlikovati civila od vojnika. Ni dijete od čovjeka. Ni ženu od čovjeka. Mislim da ljudi bolje vide kad zatvore oči nego oni zatrovani ovim. General bi se zvao rat. I rekao bi samo: „Nema pravila. Ništa ne naređujem, svečano, samo kažem - nema pravila.“ A onda samo čuješ rafale, zvuk plamena sličan onom u peći, samo što ne gori  drvo, to gore riječi, gore djela, gore domovi, gore arhitektonski divovi, gore starudije nemjerljive novcem, gore posljednja sačuvana izdanja knjiga, gori lutka neke djevojčice, gori grad koji ne boje ruže u crveno, već krv. Sve gori i ruši se i svuda su ranjeni i mrtvi. Pitao sam se jednom, onda sam mislio da je to glupo, ali da li se grad u kojem je rat više crveni iz helikoptera nego polja cvijeća u Holandiji? Glupa misao. Pitao sam se i vagao - da li je teže bilo srušiti most koji veže dvije obale ili momački san? Da li je teže ispiti obraze ili obojiti bistru rijeku krvlju? Puno sam se toga pitao. U jednom trenutku pričate s nekim, a u drugom te osobe nema. Biva odnesena eksplozijom, a ono ljudsko u vama ne može da se probudi jer vam je takva scena postala svakodnevnica. Meci slamaju obećanja, srca i snove. I učine da čekanje nikad ne završi. Kada metak ugasi rad jednog srca, on ne zna koliko će još srca preskočiti otkucaj. Kad čuju. Ili vide. Kada eksplozija zaustavi nečije disanje, ona ne zna koliko njih neće doći do daha i koliko će  još puta zbog toga uzdahnuti duboko i teško.Množe se crne marame. I ruke, kad god su slobodne, dižu se ka nebu. I majka od sebe tjera ružne misli. Čekajući dan kada će opet oko sofre sjediti njeni sinovi. A njeni sinovi, negdje na bojišu, ispijenih obraza, ne žele puno. Malo vode. Malo hrane. Vjerovatno se nekad uopće ne sjete poželjeti kraj toj katastrofi čiji su dio. Pred njihovim se očima dešava historija. Ali se pred njihovim očima dešavaju i smrti, koje će odjekivati bićem majke, kojoj će umjesto pisma, donijeti posljednju vijest. „Loše vijesti su kao ptice grabljivice širile krila na bosanskom nebu, mjerkajući kuda će se spustiti danas, kuda sutra.“  I svaka majka je željela da kod nje ta ptica grabljiivica nikad ne pokuca. Da je zaobiđe ono najveće zlo u svom zlu koje je oko nje. Dižući ruke da ga otjera. Samo je jedna misao postojala - da se vrate živi. A kad bi oni uspjeli da napišu koju riječ kući - “(...) učinio si ko da sam preko avlije zakoračio, babu rukom dotakao, miris majčine pite pod sačem osjetio..“ I usred kamenjara bi počeo postojati život. Neki novi, prošli i budući. I intenzitet nade bi na kratki vremenski period porastao u očima onih koji su držali pero, i u očima onih koji čitaju njihovo „živi smo“. Ali kad ponovo odjekne eksplozija, nastane mrak u kojem je jedino njena svjetlost - svjetlost. I kad sebi uzme onog ko je stajao do vas u rovu rame do ramena danima, sve vam se njegove nade, o kojima vam je pričao, sruše pred očima. I to su najgora ubistva. Ubistvo jednog neproživljenog života. Ali i najuporniji generali odu. Na svojim rukama nose sva zla ovoga svijeta. Iza sebe ostave pustoš. I miris svojih ruku koji se dugo poslije njihovog odlaska širi zrakom. Ovaj general je ostavio još samo smrt da gleda u Soču.
 

 

 
Prijava na e-novice
Če želite prejemati novice, obvestila, se prijavite na e-novice:

Odjava e-pisma
Statistika ogledov
Vseh: 1129 since 15.09.2010
Ta mesec: 515
Ta teden: 3
Danes: 1